Bićanić blog

Danijel Bićanić

26.2.2015.

Tko god je osmislio ovaj naziv zaista je bio dobar prodavač. Činjenicu da sebi dopuštamo kašnjenje na određen događaj, sastanak, edukaciju ili dogovor kulturno smo i diplomatski okarakterizirali akademskim ponašanjem.

I zaista - ćemu tolika frka oko malog kašnjenja? Pa neće svijet stati ako se ne krene u dogovoreno vrijeme... Ili hoće?

Kao trener se redovito susrećem sa ovih famoznih i "polu-dopuštenih" 15-tak minuta koje se podrazumijevaju. Rijetko se dogodi da se svi sudionici treninga, radionice ili seminara pojave u dogovoreno vrijeme. Mene to baš ne "dira" i od nedavno imam običaj krenuti točno u dogovoreno vrijeme pa makar imao i samo 3 od 15 polaznika u dvorani. Sudionici koji kasne shvate kako nema šale te se kasnije pojavljuju na vrijeme i nakon pauzi.

Ne bi bilo to toliko dramatično kad me takvo ponašanje ne bi redovito potaklo na razmišljanje: Je li ovaj nonšalantan odnos prema vremenu nešto što se događa i u drugim segmentima rada i poslovanja te shvaćanja vlastitih obaveza? Kako tih "akademskih 15" utječe na prodaju mojih klijenata? Je li to samo simbol za činjenicu koja govori kako nismo u stanju poštivati međusobne dogovore, obaveze, unutrašnja obećanja i grupnu etiku ponašanja?

U konačnici, jesmo li u zadnjih 20-tak godina nakupili toliko "akademskih 15" da smo nakupili i više godina zaostajanja za razinom gospodarskog i društvenog razvoja kakav postoji na zapadu?

Prošli tjedan sam održao trening u Mannheimu za 40-tak djelatnika jedne velike koorporacije. Na pauzi je nekoliko djelatnika zakasnilo i uletjelo u dvoranu uz ispriku. Pokušao sam se našaliti i reći kako sve to spada pod "Akademische 15 Minuten". Trebali ste vidjeti blijede poglede sudionika dok su pokušavali shvatiti značenje tih riječi. 

Tamo očito ne poznaju takvu vrstu "akademskog ponašanja". Vidi se, zar ne...