Eho sa onoga svijeta
Danijel Bićanić
9.1.2017.
Ljudi koji me dobro i intimno poznaju znaju da imam prilično izražen, (i vjerojatno ipak previše subjektivan) negativan stav prema svakome koji radi u državnoj službi.
Međutim, postoje dvije profesije u državnoj službi koje iznimno cijenim. Dapače, mislim da bi trebali biti najpoštovaniji (i najplaćeniji) ljudi u društvu, a to su: zdravstveno osoblje te učitelji i profesori.
I ne nije to (samo) zato što jedni brinu o našem zdravlju a drugi o našoj i budućnosti naše djece (mada i to nije za baciti).
Izuzetno ih cijenim jer su to ljudi koji se svako toliko moraju susresti sa najbolnijom razinom neuspjeha - gubitkom. Liječnik tako gubi pacijente kojima nije bilo spasa od teških bolesti. A učitelji i profesori "gube" učenike i studente koji su odlučili krenuti životnom stramputicom ne iskoristivši sve svoje talente.
Situacije su to vrlo gadne i teške - mogu samo pretpostaviti koliko teške. I te moje jadne pretpostavke se temelje na vrlo skromnom iskustvu rada sa klijentima koji su, na kraju, izgubili sve - i posao i firmu i zdravlje. Svaki put kad do mene dođe takva informacija - pomalo i ja nešto "izgubim" i bude mi teško jer im nisam uspio pomoći.
Nedavno sam čuo da jednog mog klijenta više nema - nije preživio x-ti infarkt. Bio je to poduzetnik i prodavač starog kova. Posao je izgradio sam, iz garaže. Prodavao je ispočetka i na "mišiće" - ako je trebalo - sve dok mu nije toliko dobro krenulo da više i nije morao prodavati.
A onda mu posao krenuo "nizbrdo" (kriza, konkurencija... klasika) i tada smo se upoznali. Međutim, uz sve moje savjete, klijent nije mogao prestati slušati "eho s onog svijeta".
Eho je to koji je odzvanjao uvijek istom porukom: "Ovo što radiš i kako radiš jedino je ispravno - tako si i došao do svega što imaš pa ćeš tako i nastaviti...".
Nisam mu mogao dokazati da tog svijeta više nema i da to samo odzvanja prošlost. A da bi imao budućnost, taj klijent se trebao mjenjati u sadašnjosti.
Promjene nije bilo i rastali smo se - prijateljski i pomalo sjetno.
U više navrata sam se, u svom radu, susreo sa ljudima koji jasno čuju samo "eho sa onoga svijeta" - njima drage i davne prošlosti. Prodavači, menadžeri, poduzetnici koji radije žive u prošlosti nego da se suočavaju sa budućnosti. Obično to ne završi dobro...
Poanta svega ovoga?
Izgleda da ne postoji samo jedno prodajno, profesionalno i stručno brdo na koje se treba popeti u životu. Tih "životnih" brda je mnoštvo i na što više njih se treba popeti, zaurlati iz "jaja" i krenuti na novo brdo dok nam jeka naše prošlosti služi isključivo kao "zvuk bubnjeva" koji nas pripremaju i motiviraju na osvajanja drugih brda ispred nas...
