Jednom davno živjele su dvije koke. Jedna koka živjela je u kokošinjcu – prekrasnom, prostranom, čistom i lijepom kavezu. Bila je to jedna dobro ugojena, reklo bi se – debela koka. Pera su joj bila meka i bujna a krijesta blistavo crvena. Prava gospođa koka – nema šta! Debela koka nije nikad morala razmišljati o tome otkud hrana u njezinoj zdjeli. Netko je jednostavno tu zdjelu svaki dan punio. Debela koka je živjela ugodnim i neopterećenim te pomalo monotonim životom i – zaista je uživala u njemu!
Druga koka je živjela u divljini – u obližnjem šumarku, sama i bez ičije pomoći. Vidjelo se to i na jadnoj koki. Bila je to najmršavija koka koju možete zamisliti.
Iz mjesta gdje bi, inače, trebala biti mesnata guza virila su samo dva polomljena pera – od ukupno 7 na njezinom tijelu. Kljun joj je bio polomljen pri vrhu a krijesta nemarno visila preko desnog oka tako da je koka ličila na kakvog gusara. Život nije baš mazio mršavu koku i svaki dan je za nju bio prava borba…
Jednoga dana u kokošinjac je provalila lisica. Debela koka je pokušala pobjeći, ali, na žalost, zaglavila se u procjepu između kokošinjca i žice. Spasa joj nije bilo. Za iskusnog lovca debela je koka tako postala lak i nadasve ukusan zalogaj. Napuštajući kokošinjac lisica primijeti mršavu kokoš i krene ka njoj. “Mršavi desert, ali desert”, pomisli lisica.
No u tom trenutku mršava koka “opali” liju onim polomljenim kljunom po njušci i u djeliću sekunde brzim trkom nestane u zaštiti šumarka. Lisica, iznenađena, reče sebi: “Nema koke do debele i spore koke”. Zatim se zadovoljno počeše po punom trbuhu, nakrivi bijele brkove u osmijeh i krene svojim putem – u potragu za nekim novim, debelim kokama…
P.S.
Zabavna basna ili prodajna metafora…?